Mislio sam da sam uspio dokučiti svojstva onoga čime se bavim. Činilo mi se da su Iluzija i Prizor dobri termini, koji uglavnom pokrivaju ono što činim dok slikam. Kao i ono što slikam. Moram priznati – ne tako nevoljko, jer čovjek je naravno sretan kada otkrije nešto novo – da sam došao do toga da su Koncept i Postupak ipak važnija svojstva slikanja. Stanovito nelagodu izaziva međutim činjenica da vrijeme leti. Neki dan morao sam otići do optičara jer više ne vidim jasno ono što crtam i potpuno sam prestao čitati, zubi su mi već dosta dugo porculanski, a i pomalo sam sebi počinjem mirisati natrulo. No i bez naočala vidim da slike koje slikam postaju bolje. Ne znam je li to zato što sam Konceptu i Postupku dao prednost pred Iluzijom i Prizorom ili možda čak zbog prožimanja svih tih svojstava. Uglavnom, ako budem imao sreće da još koju godinicu poživim u zdravlju i snazi, trebao bih naslikati neke stvarno dobre slike.

Možda sam to ipak trebao napisati ovako:

Bila jednom u Humani jedna bijela spavaćica. Humana je robna kuća rabljene odjeće na Frankfurter Toru. Poslao sam Ernestine da nabavi nešto bijelo, što je trebala odjenuti kako bih na nju projicirao kartu zvjezdanog neba. Trebalo je to izgledati kao da je noć, ali i da bude jasno da je to ipak samo projekcija karte zvjezdanog neba na model. Volim se kretati u tom prostoru između naslikane slike i one u nama na koju nas ta slika asocira. Možda Luc Tuymans mislio na to kada je rekao da "taj mali prostor izmedju slike i njezinog tumačenja vidi kao jedinu mogućnost". Premda nije to ništa novo. U Caravaggiovom "Polaganju u grob" npr. jasno se vidi da je cijeli prizor samo poza, iluzija, koji u nama treba pobuditi pravu sliku toga tragičnog trenutka. Uglavnom, da skratim, Ernestine je kupila baš tu bijelu spavaćicu iz Humane za 5 eura.