Aktualno

Slikarstvo je pohranjeno u Spremištu koje se nalazi u našoj zajedničkoj, ukupnoj duši. Svi načini nanošenja boje, svi zanatski trikovi, sve "novo" i sve "staro" postoji u tom Spremištu oduvijek i zauvijek, bezvremeno, i postojat će sve dok je te zajedničke, ukupne duše, tj. čovječanstva. Prvi slikar sadržavao je već u sebi sve slikare koji će se pojaviti nakon njega, baš kao što onaj koji se ovaj čas rađa sadrži u sebi sve one koji su mu predhodili. Slikar uzima iz Spremišta ono što mu treba ili ono do čega svojom sposobnošću može doći i to iznosi na svjetlo jedinstvenog trenutka u kojemu živi. O tome jedinstvenom isječku vremena i o samom slikaru ovisi što će iz Spremišta izaći i kako će biti upotrijebljeno, kako će se materjalizirati u Slici.

Duboko u sebi nosimo potrebu za vlastitim odrazom, koji uključuje i sve ono što nas okružuje. Žudimo za tim da gledajući taj odraz smjestimo svoje postojanje u Ukupnosti, koja se bez pogleda na sebe čini nesavladivom. Imamo također potrebu da svoj odraz zaodjenemo specifičnom atmosferom trenutka u kojemu se nalazimo kako bismo ga uskladili s onime što prema sebi osjećamo i o sebi mislimo. Takav odraz, zaodjeven specifičnom atmosferom trenutka u kojemu je nastao, nazivam Prizorom.

Slika je jednostavan, najčešće četverokutan predmet koji zauzima određen prostor u stvarnom svijetu. No ono što je naslikano na njegovoj površini ulaz je u prostor koji postoji paralelno sa stvarnim, u prostor koji je izgrađen našim htijenjem da stvorimo vlastiti svijet unatoč stvarnome. Sve materijalne vrijednosti i duhovna značenja što ih za nas ima taj jednostavni predmet postoje samo u našem paralelnom, umjetnom prostoru. Isticanje te umjetne naravi slike nazivam Prividom.