Karin i ja radimo na tome kako pokazati osjećaje. Ne, nije da imamo problema s tim, dapače, mislim da nam je oboma teško spriječiti da nam se na licu odmah vidi što se iznutra zbiva. Osim toga, za Karin je izražavanje osjećaja posao, ona je glumica. Ja to navodno ne bih trebao činiti, jer ja sam slikar i učili su me da je slika vizualna senzacija, da se svako pokazivanje osjećaja u slici protivi njezinoj prirodi, da je to sentimentalno i malograđanski.

Slika je stvar i s njom ne možemo suosjećati, možemo eventualno osjetiti želju da je posjedujemo. Pogled na lice slike utvrđuje samo vizualne činjenice, dakle ono što vidimo na njezinoj površini, a ne njezino emotivno stanje, zato što stvari nemaju osjećaje. Kad vide nešto što ih se dojmi, ljudi to najčešće označavaju kao "lijepo", oni s likovne scene kao "dobro". Od osjećaja što ih slika može izazvati možda joj je prirođena samo nelagoda, svakako nas nikad neće rasplakati.

Slika se vrlo često dovodi u vezu  sa zrcalom, pa se kaže da zapravo ne vidimo predmet slike, nego samo njegov odraz. Baš to svojstvo, odraz, smatram važnim, zato što slika također odražava svoje poimanje u određenom vremenu. Budući da je moje vrijeme drugačije od onoga u kojemu su živjeli moji učitelji, odlučio sam da ipak pokušam naslikati osjećaje. Možda su moji prethodnici bili u pravu, ali to zapravo nije važno, ni Karin ni ja nismo neki cool tipovi, mi se volimo potruditi.

Fotografski predlošci za ovu seriju nastali su u nizu seansi s glumicom Karin Enzler: